Ksenija Atanasijević
Odbrana njene doktorske teze bila je prvorazredni događaj u Beogradu. Kako je sama pisala: „Velika univerzitetska sala bila je dupke puna studenata i beogradskog sveta, tako da smo petorica mojih ispitivača i ja jedva disali.“ A ispitivači, tog 20. januara 1922., su bili: dr Branislav Petronijević, dr Dragiša Đurić, dr Nikola Popović, dr Veselin Čajkanović i dr Milutin Milanković. Tema Ksenijine teze bila je „Brunovo učenje o najmanjem“. Profesor Petronijević, potrudio se da joj oteža odbranu postavljajući joj pitanja iz više matematike, ali je Ksenija uspešno odgovorila na svako od tih pitanja. Njen uspeh pratili su nezgrapni „komplimenti“ uglednih profesora da možda sa njenim „hormonima“ nije sve u redu, tj. da je „pametna kao muško“.
U svojoj 28. godini Ksenija Atanasijević postaje prvi doktor filozofije među srpskim ženama. Kratko je bila profesor u gimnaziji. Na Beogradskom univerzitetu godinu dana se raspravljalo da li da joj se da mesto docenta. Glavni razlog rasprave, bez obzira na sva objašnjenja, je bio njen pol. Konačno je postala prva žena koja je dobila univerzitetsku katedru u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Neke kolege su je toplo primile, neki su joj se izvinjavali zbog ranijeg protivljenja njenom postavljanju, a etnolog Tihomir Đorđević upozorio ju je na ono što je čeka rečima: „Čestitam, gospođice, ušli ste u pakao“.
Godine 1928. dobila je mesto vanrednog profesora, ali je jedan od njenih kolega postao pokretač kampanje da se Ksenija Atanasijević ukloni sa Univerziteta. Usledile su lažne optužbe za plagijat koje je lansirao arheolog Miloje Vasić. Nije bilo dokaza, pa nisu mogli da je uklone sa Univerziteta, ali je ovo bilo dovoljno da Univerzitetsko veće poništi njen izbor za vanrednog profesora. Kada je 1936. godine njen izbor ponovo došao na dnevni red Saveta Univerziteta, ponovo je odbijena sa objašnjenjem da je problem u njenim „moralnim kvalifikacijama“ i u tome što se nedovoljno učtivo obraća nekim kolegama. Ksenija više nije bila u stanju da izdrži pritisak koji je trpela, pa je dala ostavku. Ironijom sudbine, iste godine „Enciklopedija Britanika“ uvrstila je njen doktorski rad u relevantnu literaturu o Đordanu Brunu. Posle odlaska sa Univerziteta, bila je bez posla.
Savremenica ovih događaja Ilinka Arsović piše u Slučaju gđice dr Ksenije Atanasijević da su „…kolege činile sve moguće teškoće, skoro od prvog njenog dolaska među njih, i da su najprilježnije radile na tome da joj ubiju ne samo volju za radom nego i volju za životom. Samo jedan tako jak talenat, kao što je u gđice Atanasijevićeve, bio je u stanju da se održi i afirmira, i pored svih prepreka, zamki, uhođenja i intrigarenja što su neprekidno stavljali na njen put… Kolegijumu Filozofskog fakulteta nije se ni malo svidelo što naša filozofkinja neće da uđe ni u jednu kliku, i što ne pristaje da bude senka ili sluga ni jednog starijeg profesora. Ona je isuviše naglašena individualnost i suviše stvaralački obdarena, da bi mogla napredovati u jednoj jalovoj i ropskoj sredini…“
Kada je počeo Drugi svetski rat, dobila je posao u Ministarstvu prosvete i kasnije u Univerzitetskoj i Narodnoj biblioteci. Pre rata je javno istupala protiv nacizma i antisemitizma, pa ju je za vreme okupacije hapsio Gestapo, a 1941. je odbila da potpiše Nedićev „Apel srpskom narodu“ u kome je grupa beogradskih intelektualaca osudila komunistički ustanak. Kada je došlo do okupacije ona se povukla iz javnog života. To je bilo njeno shvatanje patriotizma.
Sve to nije sprečilo nove komunističke vlasti da je posle rata uhapse, a jedan od njenih bivših kolega, Dušan Nedeljković, koji je postao dekan Filozofskog fakulteta i predsednik Komisije za ratne zločine, tražio je za nju smrtnu kaznu. Na kraju je puštena iz zatvora uz gubitak građanskih prava, a njene knjige su zabranjene.
Iako je dobijala pozive da predaje u SAD-u, ostala je u Srbiji.
Umrla je u Beogradu 1981. godine, od posledica povrede glave prilikom pada u svom stanu u Gospodar Jovanovoj ulici. Sahranjena je u porodičnoj grobnici na Novom groblju, ali je grobnica, zbog neplaćanja računa za održavanje, ustupljena drugima. Dece nije imala. Svu svoju naučnu građu, ličnu biblioteku i prepisku zaveštala je Muzeju Srpske pravoslavne crkve.