Milutin Bojić
Pesnik “Plave grobnice” Milutin Bojić rođen je 19. maja 1892. godine u Beogradu u Sremskoj ulici, u kući koja se nalazila iznad očeve zanatske radnje. Porodica se kasnije seli u Hilandarsku. “Imanje Bojićevih se nalazilo na ulasku u beogradsku Palilulu, bilo je prostrano, sa širokim licem i velikom dubinom… Iza kuće je bila bašta sa oko stotinu raznih voćki… Celog leta smenjivali su se mirisi i boje, sunce je dočaravalo u avlijama omamljiv dah šeboja i ruža, a u bašti čepurkanje ptica i sladak odsjaj zrelog voća. Bilo je izobilje plodova, redom su pristizale berbe pojedinih drveta…”.
Studirao je filozofiju, a prve pesme objavljuje sa 18 godina. Bio je uvek vedar, lepo obučen, redovan posetilac pozorišta i gradskih redakcija. U ranim dvadesetim godinama već je bio pesnik na glasu, a njegova drama “Kraljeva jesen” prepremala se za pozorište. U komšiluku je živela devojka krupnih, smaragdnih očiju, tri godine mlađa od njega. Zvala se Radmila Todorović. Upoznali su se na igranci u “Građanskoj kasini”. Radmila je o Milutinu govorila: “Bio je sentimentalan, neobično nežan, pažljiv i ponekad detinjski raspoložen… Zavidljivi drugovi su me savetovali: “Šta ćeš s Bojićem, on se druži s glumicama!” Nisam tome obraćala pažnju, postidelo me je nešto drugo. Šetajući Kalemegdanom sretosmo Skerlića. Poznavao me je još kao devojčicu, pa s osmehom “pripreti” Milutinu: ‘Ostavi ovo devojče na miru!’
Prve dane ljubavi obeležila je i premijera drame u pozorištu, ali Radmila joj nije prisustvovala, baka ju je poslala kod roditelja u Kragujevac. Milutin joj dolazi u posetu i tih dana ju je zamolio da u biblioteci pronađe sve časopise u kojima su objavljene njegove pesme. Radmila je sa ljubavlju prepisala stihove i poslala ih u Beograd, pa je tako i izašla zbirka Milutinovih stihova pod nazivom “Pesme”. Ljubav među njima postaje sve jača, pa planiraju i venčanje.
Kada je počeo Prvi svetski rat njihove porodice su se naselile u Nišu. Živeli su u istoj ulici, samo nekoliko kuća udaljeni jedni od drugih. Milutin i Radmila su nastavili svoju ljubav. Često su ih viđali na ulicama Niša u šetnji i priči. Pod pritiskom rata ponovo se povlače. Sreću u Kosovskoj Mitrovici. Skadarsko jezero su prešli u istom čamcu i stigli u San Đovani pred lađu “Molfeta”. Radmila se sa porodicom ukrcala na lađu, a Milutina su vratili, jer je bio u godinama za vojsku.
Ona je otputovala u Brindizi, grad u južnoj Italiji, a Milutin peške preko Albanije. Imučen glađu i hladnoćom mršav i iznuren stigao je na Krf. Sa Krfa piše Radmili: “Teško sam oboleo. Svet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću sutra samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna, i ponos, umorni su kao telo. Da, ja vrlo dobro vidim svoj kraj: nema mi možda još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da više nikada neću videti svoju zemlju, ni tebe. Ostaću ovde, daleko od svega, pokopan ispod čempresa, zaboravljen od svih. Molim te ne piši nikom o ovome. Grlim te, grlim draga, mada mi smrt kuca na vratima.”
No mladi organizam je bio jači. Milutin se oporavio.
Čim se oporavio, prešao je u Solun, gde je nastavio da piše nove pesme i prepravlja dramu “Uroševa ženidba”. Dobija mesec dana odsustva i dozvolu da ga iskoristi u Nici, gde se nalazila Radmila. Proveli su mesec dana zajedno. Po povratku u Solun piše joj svaki dan, u svakom pismu bio je i jedan sonet za Radmilu. Presrećan i prepun ljubavi jedne jesenje večeri samo u košulji je sedeo u kafani, a sutradan legao u krevet – dobio je zapaljenje pluća, pa tuberkulozu. Prijatelji ga često posećuju, a Radmili i bratu piše telegram u kojem im saopštava da je “samo blago bolestan i uverava ih da će se ponovo ujediniti”.
Dvadesetpetogodišnji Milutin umire jedne večeri početkom novembra i sahranjuju ga na Zejtinliku. U sunčanu Nicu stigao je tužan telegram:“Milutinu, našem Milutinu, nije bilo spasa. Milutin je umro.” Zagrlivši pisma, Radmila je tiho i bolno zaplakala. Njenog Milutina više nije bilo.
Pet godina kasnije, 1922. godine, posmrtni ostaci Milutina Bojića preneti su na Novo groblje u Beogradu, a na maloj mermernoj ploči pored slike zapisano je:
“Mirnoće mi dajte, da svu snagu stečem,
Da iz srca dadnem
Sav bol i sav ponos i, kad ih izrečem,
Ko list sveo padnem.”
Radmila se nikad nije udala. Umrla je u Beogradu 1971. godine.

