Nenad Radulović
Bio je originalan, hrabar, beskrajno šarmantan, duhovit, rođeni šoumen, plemenit, radoznao, jednom rečju: jedinstven – Nenad Radulović, većini nas koji smo rasli uz njegove pesme poznatiji kao Neša Leptir.
Sa svega dvadeset godina sa drugarima je osnovao grupu Poslednja igra leptira. Dao je taj naziv grupi i nikada nikome nije otkrio zašto. Verujem da je potpuno podsvesno nastalo nešto što se kasnije i desilo… Njegov život je zaista bio poslednja igra leptira, razdragana, vesela… Vinuo se brzo, živeo isto tako, i sagoreo… Do kraja je uvek davao sebe… I potrošio se. Nije umeo nikome da se odupre, skloni u stranu, svima se davao. Bio je zanesenjak, totalno neiskvaren, govorio je o Neši njegov brat Željko.
Ali, u celoj priči, jedan detalj je zanimljiv: “Veoma se plašio leptira! Molila sam ga, kumila, kupovala mu poklone, ali nikada nije smeo da mu priđe”, govorila je njegova majka.
Napisao je nezaboravne pesme, koje se i danas, 30. godina posle njegove smrti pevaju. I smeh i plač su u kategoriji ljudskih osećanja. I jedno i drugo ima istu vrednost i to je negovao kroz život i stvaralaštvo. Do suza nas je znao nasmejati kao baba Višnja, a do istih tih suza nas je dovodio svojim emotivnim tekstovima pesama.
Čuvena baba Višnja je nastala tako što je on slušao legendarnog voditelja Đoku Vješticu na Studiju B koji je tražio od ljudi da se jave i da kažu šta misle o tome što je saobraćaj u Baba Višnjinoj ulici pušten u oba smera. Neša se javio kao baba Višnja i rekao da nije u redu što se saobraćaj u toj ulici odvija u oba smera. Priča je trajala 15 minuta, Đoka Vještica od smeha nije mogao da dođe sebi.
Direktor Doma sindikata nikada nije čuo za grupu “Poslednja igra leptira” i nije hteo da im izda salu za koncert, na kraju je, na urgenciju iz Radio Beograda, popustio. Bez ijednog plakata, bez ijedne reklame, koncert je bio rasprodat. Koncert je trajao dva sata. Onda su na bis izlazili 3, 4 puta, pa se koncert nastavio do 23h i tetkice su poludele, jer su želele da očiste dvoranu i da idu kući. Organizatori su potom došli kod Neše iza bine i rekli mu da mora da napusti prostor.
Zatim su održali još 15 do poslednjeg mesta rasprodatih koncerata u tom istom, u početku nedostižnom, Domu sindikata, a svaki koncert je bio za nezaborav.
Često je umeo da zaboravi gde je ostavio ključeve od stana, pa je tako jednom u Domu sindikata, pevajući „Natašu“, na stihu „ostao je ključ od stana“ uzviknuo: „Ej, mama, ključ je kod komšinice!“. Svi su počeli da se smeju, misleći da se radi o šaljivoj upadici, a ja pokrila rukama lice… Džep mu je uvek bio prazan, govorio je: „Ma, biće para…“, a onda dolazio kod mene da mu dam dve „crvene“, govorila je Nešina majka Boška.
Sve je delio s grupom na ravne časti… Upisao je prava, dao nekoliko ispita, a kad je stigao do rimskog prava – padne. Kobajagi sedne da uči, pa opet na ispit… Profesor mu kaže: „Kolega, nije dovoljno….“, a on će mu na to: „Hoćete li, molim vas, da zadržite moj indeks, a ova sličica će vam možda nekada značiti“. I, napusti fakultet. Ali je dao obećanje da će se jednom vratiti… Kad je posle nekog vremena svirao upravo na Pravnom, ponosno je istakao: „Eto, obećao sam profesoru rimskog prava da ću se vratiti!“
Brinuo je o svemu, imao je mnogo ljubavi prema običnom malom čoveku. Sećam se, bio je u trećem razredu osnovne škole, 8. mart, zima, i prvi put je sam seo na autobus, odvezao se do Zelenog venca da mi kupi cveće. Doneo je tri kitice smežuranih, promrzlih ljubičica, kojima sam se, naravno, obradovala, ali sam ga pitala da li je bilo svežijih.
On mi odgovori: „Kad sam izašao iz autobusa, video sam jednu baku kako sedi na betonu, bilo mi je žao i nisam hteo da idem dalje. Kupio sam cveće od nje i dao joj sve pare što sam imao, samo da ustane i ne sedi više na hladnoći…“ Eto, takav je bio….
„Na jednom koncertu je seo u publiku. Kasnilo se 15, 20 minuta. Publika je zviždala i tražila izlazak. Neko je izašao i rekao da se Neša povredio pri izlasku na scenu i da neće moći da nastupi. Da će bend svirati bez njega, pa ako neko iz publike može da se javi i da ga zameni. Neša se javio s perikom i naočarima i niko ga nije prepoznao prvih pet minuta, dok se nije probio kroz masu do bine“
Neša je neko ko je bez obzira na situaciju, u svakom trenutku bio spreman da se našali. Čak i na svoj račun. Da u sekundi smisli fazon, nasmeje ljude, učini ih srećnim, kao da mu je misija bila da emituje i širi ljubav koju je osećao i iskrenu, ničim iskrivljenu pozitivnu energiju, uz velike emocije. Umeo je potpuno prirodno da priđe ljudima, otvori ih i izazove reakciju, razbije njihove oklope, skine im maske svojom čistotom i probudi ih.
Ni najteža bolest njegovom duhu nije mogla ništa. Nastavio je da drži koncerte. Pred jedan od rasprodatih koncerata dobio je visoku temperaturu. Ali, nije dolazilo u obzir da odustane i ne pojavi se. “Ko sam ja da zeznem sve te ljude”, rekao je Neša porodici, otišao, i izašao na scenu.
Tokom svog kratkog života uvek je bio isti: prezirao je negativne ljude, mržnju i osvetoljubivost. Za sve što je činio osnova je bila ljubav. Govorio je često: „Na ovom mestu se ništa ne završava, ovde nešto tek počinje!“

